Psihološke intervencije u kriznim situacijama: indikacije za djecu

Psihološke intervencije u kriznim situacijama

U kriznim situacijama i u stanju krize uobičajeni načini rješavanja problema ne funkcionišu a psihološki mehanizmi odbrane su oslabljeni. Psihološke krizne intervencije su u suštini preventivni postupci, nisu psihoterapeutski postupci niti su zamjena za njih. Krizna intervencija je akutna psihološka podrška koja ima za cilj stabilizaciju simptoma disfunkcije. Pomoću intervencija u krizi sprječavamo teže posljedice koje traumatski događaj može imati po pogođene, pritom, ne zalazeći tog trenutka u dubinu opšteg psihičkog stanja osoba, njihovih psihičkih teškoća i doživljaja.

Indikacije za djecu:

U “hitnim” situacijama, kada doživimo intenzivan krizni događaj, osjećamo jake emocije koje utječu na pojedinca i čitavu zajednicu. Ljudi koji su žrtve traumatičnog događaja prolaze kroz promjenu mentalne, emocionalne i afektivne strukture i nalaze se u stanju stalne alarmiranosti, što ugrožava osjećaj sigurnosti. Događaj koji se dogodi iznenada, prodire u živote ljudi, fragmentirajući prethodnu ravnotežu i stvarajući situaciju pobuđenosti i dezorijentacije, sa povezanim reakcijama opasnosti i simptomima anksioznosti. Djeca su ranjiva, kao i odrasli, i imaju dobre vještine u rješavanju teških situacija, pod uvjetom da im se pruži odgovarajuća podrška. Reakcije na traumatične događaje mogu biti različite, osobito u prvim danima.

Nema ispravnog ili pogrešnog načina da osjetite ili izrazite bol i brigu. U vrijeme opasnosti djeca se fokusiraju na bliske osobe (roditelji, rodbina, njegovatelji, odgajatelji…) ali kad su i te osobe izložene istom događaju, djeca mogu izgubiti sigurnost i povjerenje u nekoga ko ih treba podržati. Vrlo je važno da odrasli mogu potražiti psihološku pomoć kako bi se bolje nosili sa svojim stresnim reakcijama i vratili potrebnu emocionalnu sigurnost svojoj djeci. U slučaju izloženosti nekom dramatičnom događaju, djeca izražavaju svoje osjećaje drugačije od odraslih i na različite načine, te zavisno od dobi i stupnja razvoja. Djeca pate diskontinuirano: ne održavaju isti emocionalni intenzitet dugo vremena. Mogu se očitovati isprekidane reakcije, emocije i ponašanja. Na primjer, mogu imati ozbiljne krize plača ili gnjeva i ubrzo nakon toga djelovati ravnodušno. Percepcija odraslih koji se brinu o njima mogla bi biti “igraju se kao i prije, prevladali su sve“. Djeca često mogu pokazivati potpuno uobičajena ponašanja (npr. igra), a zatim početi patiti (noćne more, iznenadni strahovi itd.).

Nakon izlaganja kriznom događaju, djeca mogu doživjeti brojna emocionalna stanja: tugu, krivnju, ljutnju, strah, zbunjenost i tjeskobu, također zbog dugotrajnog stanja izolacije i preokret uobičajenih ritmova. Također mogu razviti somatske reakcije, poput fizičkih tegoba (glavobolja, bol u trbuhu, mogu se češće razboljeti). Postoje izražene pojedinačne razlike u izgledu, trajanju i intenzitetu tih reakcija. Proces elaboracije je subjektivan: moguće je da se kod neke djece pojavi samo jedna od tih reakcija, dok se kod druge pojavi nekoliko njih, možda istovremeno ili tokom jednog dana ili u dužem vremenskom razdoblju.

Evo najčešćih reakcija:

– Stres se često očituje u obliku bijesa i razdražljivosti koji se mogu usmjeriti na najbliže osobe (roditelje, prijatelje). Mora se imati na umu da je bijes zdrav osjećaj i može se izraziti na prihvatljiv način.

– Dosada može biti uzrokovana naporom da se održe različiti ritmovi školskih aktivnosti na daljinu. Morate imati na umu da promjena u okruženju može stvoriti zbunjenost i poteškoće u slijeđenju indikacija. Nužno je ohrabriti dijete i objasniti da je korisno usvojiti takva ponašanja kako bi se zaštitili i da su ih odabrali stručnjaci.

– Bol se izražava ponašanjem: na temelju dobi djeca ne mogu usmeno izražavati zabrinutost. Mogu postati razdražljivi, imati problema s koncentracijom, igrati videoigre, iscenirati trenutke događaja kojem su svjedočili, crtati slike koje se odnose na teme koje se čuju o zarazi. Mogu pokazati nove strahove ili ponašanja tipična za prethodne faze rasta: vratite se na obrasce prethodnih faza ili predložite igre kojim su se igrali kada su bili manji.

– Poteškoće sa spavanjem i / ili poteškoće sa ishranom: poteškoće u snu, česta buđenja i noćne more ili hipersomnija (prekomjerno spavanje).

– Nedostatak energije: umor, poteškoće u društvenim interakcijama i sklonost izolaciji.

– Veća potreba za pažnjom roditelja ili osoba koje se brinu o njima: moguće je da će djeci postati vrlo teško odvajati se od osoba koje se brinu o njima, jer se boje da bi se moglo dogoditi nešto loše njihovoj porodici ili da bi i oni mogli umrijeti.

Ovo su sve normalne reakcije, posebno u fazi promjene navika.

ŠTA UČINITI SA DJECOM:

Govorite istinu držeći se činjenica. Ne pokušavajte se pretvarati da se događaj nije dogodio, niti pokušavajte trivijalizirati. Djeca su pažljivi promatrači i više će se brinuti ako uoče nedosljednosti. Ne uljepšavajte niti nagađajte što se dogodilo i što se moglo dogoditi. Ne zadržavajte se na veličini ili opsegu nesreće, posebno s malom djecom.

Koristite jednostavne riječi koje odgovaraju dobi, ne izlažite ih traumatičnim detaljima i ostavljajte dovoljno prostora za pitanja. Ako imate problema sa nekim pitanjem, uzmite si vremena da kažete: “Mama ne zna, potražit ću informacije i čim ih dobijem reći ću vam sve, u redu?”

Objasnite djeci da su sada na sigurnom i da su i druge, važne odrasle osobe u njihovom životu sigurni. Imajte na umu informacije koje se moraju dati, držeći se uvijek stvarnosti i istinitosti činjenica.

Podsjetite da postoje ljudi kojima se može vjerovati, koji rade na rješavanju posljedica događaja i rade na tome da se ne nastave daljnji problemi ove vrste (“Jeste li vidjeli koliko liječnika intervenira? Svi su oni jako dobri ljudi koji mogu pomoći odraslima i djeci u nevolji “) .

Imajte stav raspoloživosti, fizičke bliskosti pokušavajući govoriti umirujućim glasom.

Neka djeca znaju da je osjećaj uznemirenosti, straha ili zabrinutosti normalan. Objasnite da su svi osjećaji u redu (normalizacija i validacija reakcija).

Ne uskraćujte im ni vaše osjećaje, objasnite im da je normalno da odrasli imaju emocionalne reakcije nakon ovakvog neočekivanog događaja i da su sve reakcije normalne. Izraz emocija ne stvara nelagodu, nego je suzbija. Na taj će način djeca imati referentni model, naučit će da vam mogu vjerovati i da vam mogu iznijeti svoja emocionalna stanja.

Ohrabrujte djecu da razgovaraju o svojim osjećajima i uvjerite ih da čak i ako sve izgleda vrlo loše, stvari se mogu riješiti zajedno. Tako ćete lakše pratiti raspoloženje u kojem se nalaze i pomoći im na odgovarajući način.

Ako dijete ima krizu bijesa, izraziti riječima razloge ljutnje može mu pomoći da stekne veću kontrolu tako što će naučiti regulirati bijes (“Jesi li ljut? Znaš li da je i mama jako ljuta?”).

Ako dijete pokazuje osjećaj krivice, važno je uvjeriti ga u njegovo potpuno otuđenje od događaja (“Nije tvoja krivica ako …..”).

Ne upotrebljavajte izraze poput: “Znam kako se osjećaš“; “Moglo je biti i gore“; “Ne razmišljaj o tome“; “Bit ćeš jači zahvaljujući ovome.” Ovi izrazi koje svi odrasli koristimo da umirimo sebe mogu spriječiti manifestaciju emocija i bolnih iskustava koja su posljedica katastrofalnog događaja.

Ne ponašajte se kao da se ništa ne događa. Povratak u rutinu je važan jer je umirujući. Bolje je ne davati previše poklona ili dodatnih aktivnosti, povratak vlastitim navikama je najprirodnije i najzdravije što možete učiniti, sve dok se to ne dogodi potrebno je umirivati i održavati obiteljsku rutinu što je više moguće.

Ne ostavljajte djecu same pred medijima koji emituju vijesti. Izloženi ljudi imaju prirodnu potrebu dati smisao onome što se dogodilo i iz tog razloga troše puno vremena u potrazi za vijestima na TV-u, internetu i radiju. Važno je da djeca nikad ne ostanu sama kada gledaju emisije o tom događaju. Nemojte im uskratiti priliku da vide vijesti, izaberite trenutak tokom dana ili deset minuta da se zajedno posavjetujete (prvo odaberite vijest), ostanite s njima i objasnite tačno šta slušate i gledate. Usmjerite pozornost na najuvjerljivije pojedinosti (na primjer, liječnike koji pomažu) i zatim dajte svom djetetu sve potrebno vrijeme za postavljanje pitanja.

Ako ne primijetite da se reakcije umiruju i da nema poboljšanja korisno je obratiti se stručnjacima koji će vam pomoći da se bolje nosite sa stresom svoje djece.

Autorice Smjernica za reagovanje u aktuelnoj krizi su Isabel Fernandez i Giada Maslovaric, članice EMDR Asocijacije Italije, a naša kolegica Maša Romagnoli je prevela materijal i obezbijedila dozvolu Italijanske asocijacije EMDR za se materijal distribira u BiH.